Pakt za stabilnost i rast uspostavljen je 1999. godine kako bi se osiguralo da države koje su postale članice Ekonomske i monetarne unije (EMU) nastave poštovati jedan od kriterija konvergencije – da proračunski manjak ne prelazi 3 % BDP. Pakt za stabilnost i rast temelji se na političkoj predanosti svih članica EMU-a, preventivnih mjera čiji je cilj pravodobno upozoravanje država da se proračunski manjak približava granici od 3 % BDP-a te mogućnost sankcioniranja država koje se unatoč upozorenjima ne pridržavaju postavljenoga kriterija.

Strateški cilj Pakta o stabilnosti za jugoistočnu Europu, političkoga doku¬menta usuglašenoga 10. lipnja 1999. godine u Kšlnu, jest stabilizacija u regiji približavanjem država jugoistočne Europe euroatlantskim strukturama i jačanje međusobne suradnje. Pakt postavlja okvir za suradnju država regije jugoistočne Europe, država članica EU-a, SAD-a, Ruske Federacije i međunarodnih organizacija (OESS-a, Vijeća Europe, UN-a, NATO-a, Zapadnoeuropske unije – WEU-a, Visokoga povjerenstva Ujedinjenih naroda za izbjeglice – UNHCR-a i Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj – OECD-a), uključujući i međunarodne financijske institucije (MMF, Svjetsku banku, Europsku investicijsku banku i Europsku banku za obnovu i razvoj) te regionalne inicijative (Royaumont proces, Gospodarsku suradnju crnomorskih zemalja – BSEC, Srednjoeuropsku inicijativu – CEI, Inicijativu za suradnju u jugoistočnoj Europi – SECI i Proces suradnje jugoistočne Europe – SEECP). U Republici Hrvatskoj za koordinaciju svih aktivnosti u vezi s Paktom zaduženo je Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija.

PHARE je program pretpristupne pomoći ustanovljen 1989. godine nakon pada komunizma u srednjoj i istočnoj Europi radi gospodarske obnove zemalja u regiji. Isprva je obuhvaćao samo Poljsku i Mađarsku, no s vremenom se proširio na ostale države kandidatkinje srednje i istočne Europe (Bugarska, Češka, Estonija, Latvija, Litva, Rumunjska, Slovačka i Slovenija). Do 2000. godine nekoliko je zemalja jugoistočne Europe (Albanija, Bosna i Hercegovina, Makedonija) također imalo pristup programu PHARE, nakon čega je zamijenjen programom CARDS. Republika Hrvatska je od 2005. godine također postala korisnicom programa. Ciljevi programa PHARE usmjereni su ponajprije na izgradnju institucija potrebnih u procesu približavanja europskim integracijama te financiranje investicija u državama kandidatkinjama za članstvo.

Plan provedbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) operativni je dokument kojim su utvrđene mjere potrebne za uspješnu provedbu obveza koje je Republika Hrvatska preuzela potpisavši SSP. Plan odgovara na ključna pitanja provedbe SSP-a: što se mora učiniti, tko je odgovoran za pojedinačnu provedbu, te kako će se i u kojim rokovima SSP provoditi. Od 2004. godine Plan provedbe SSP-a uklopljen je u Nacionalni program Republike Hrvatske za pridruživanje Europskoj uniji.

Stvaranje područja slobode, sigurnosti i pravde bez unutarnjih granica jedan je od glavnih ciljeva EU-a. Taj je cilj prvi put jasno definiran Amsterdamskim ugovorom , a zadržan je i u Ustavnom ugovoru. Kako bi se postigao taj cilj, osim mjera vezanih uz kontrolu vanjskih granica poduzimaju se potrebne mjere iz područja azila, imigracija te prevencije i suzbijanja kriminala.

Postupak pristanka jedan je od načina donošenja odluka, uveden Jedinstvenim europskim aktom 1987. godine, pod kojim se razumijeva da Vijeće mora pridobiti pristanak Parlamenta prije donošenja najvažnijih odluka. Postupak pristanka primjenjuje se uglavnom u procesu pristupanja novih država članica, te prilikom sklapanja sporazuma o pridruživanju i ostalih sporazuma s trećim zemljama.

Postupak savjetovanja je najstarija metoda uključivanja Europskoga parlamenta u proces donošenja odluka. Njime Parlament ima mogućnost da iznese mišljenje o prijedlogu Komisije. U primjenjivanju toga postupka Vijeće mora zatražiti mišljenje Parlamenta i uzeti ga u obzir prije glasanja o prijedlozima Komisije, iako mišljenje Parlamenta nije obvezujuće. Postupak savjetovanja ne uključuje samo traženje mišljenja Europskoga parlamenta već i obvezu čekanja mišljenja do isteka predviđenoga roka. Vijeće također traži mišljenje Parlamenta i u slučajevima kad takav postupak nije obvezan, najčešće pri donošenju neobvezujućih pravnih instrumenata – mišljenja i preporuka.

Postupak suodlučivanja jedan je od načina donošenja odluka, a uveden je Ugovorom iz Maastrichta. U tom se postupku odluka može donijeti jedino ako se o njoj usuglase i Vijeće EU-a i Europski parlament. Tim se postupkom Europskomu parlamentu daje veća moć u postupku donošenja odluka, što je značajno kako bi se povećala uloga građana u donošenju odluka te smanjio demokratski deficit EU-a. Ugovorom iz Maastrichta predviđeno je da se postupak suodlučivanja primjenjuje na ova područja: slobodno kretanje radnika, pravo osnivanja poduzeća, usluge, unutarnje tržište, obrazovanje (poticajne mjere), zdravstvo (poticajne mjere), zaštita potrošača, transeuropske mreže (upute), zaštita okoliša (opći program aktivnosti), kultura (poticajne mjere) i istraživanje. Amsterdamskim je ugovorom postupak suodlučivanja pojednostavljen i proširen na dodatna područja. Ustavnim je ugovorom predviđeno daljnje proširenje područja za koja će biti primijenjen postupak suodlučivanja, čime bi taj postupak postao osnovni način odlučivanja.

Postupak suradnje je način donošenja odluka uveden Jedinstvenim europskim aktom 1987. godine, a omogućuje Parlamentu da provede dvačitanja prijedloga. Od Ugovora iz Nice ovaj se postupak primjenjuje isključivo u području ekonomske i monetarne unije. U slučaju da Parlament predloži amandmane, Vijeće ih može odbiti samo jednoglasnom odlukom. Ustavnim je ugovorom predviđeno potpuno ukidanje ovoga načina odlučivanja.

Prema načelu nadređenosti prava EZ-a pravni akti Zajednice u pravnom sustavu država članica imaju višu pravnu snagu od nacionalnoga zakonodavstva. To je načelo ustanovljeno temeljem presude Suda Europskih zajednica iz 1964. godine (slučaj Costa vs. Enel), a 1970. Sud Europskih zajednica presudio je da je pravni akt Zajednice nadređen nacionalnim ustavima (slučaj Internationale Handelsgesellschaft). Načelo nadređenosti prava EZ-a poznato je i pod nazivom načelo prvenstva, superiornosti ili supremacije. Pod načelom se proporcionalnosti razumijeva da pravni akti EZ-a svojim sadržajem ne nadilaze ono što je potrebno za ostvarivanje ciljeva EU-a, pod načelom dodijeljene ovlasti da Zajednica može donositi odluke samo u područjima u kojima su države članice takvu ovlast na nju prenijele, a pod načelom zabrane diskriminacije razumijeva se zabrana različitoga postupanja bilo izravno (zabrana izravne diskriminacije) ili neizravno (zabrana neizravne diskriminacije).

Pravna stečevina Europske unije (franc. acquis communautaire, skraćeno acquis) skup je prava i obveza koji sve države članice obvezuje i povezuje u Europskoj uniji. Pravna stečevina EU-a nije samo pravo u užem smislu jer obuhvaća: sadržaj, načela i političke ciljeve osnivačkih ugovora, zakonodavstvo usvojeno na temelju osnivačkih ugovora te presude Suda Europskih zajednica, deklaracije i rezolucije koje je Europska unija usvojila, mjere koje se odnose na zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, mjere koje se odnose na pravosuđe i unutarnje poslove te međunarodne ugovore koje je sklopila Europska zajednica, kao i ugovore zaključene između država članica s trećim zemljama u području djelovanja Europske unije. Svaka država koja želi postati članicom Europske unije mora prihvatiti odluke iz osnivačkih ugovora i uskladiti svoje zakonodavstvo s pravnom stečevinom Europske unije.

Komisiji kao instituciji koja osigurava provedbu osnivačkih ugovora i interesa Zajednice dodijeljeno je ekskluzivno pravo inicijative u poslovima Zajednice. To znači da Komisija jedina može predlagati zakonodavne akte Zajednice radi uspostave uravnoteženosti tih inicijativa s obzirom na temeljne ugovore. Ako to smatraju potrebnim, Vijeće i Parlament mogu od Komisije zatražiti da iznese prijedlog zakona. Iako Komisija jedina ima pravo predložiti zakonodavni akt Zajednice, dužna je mijenjati svoj prijedlog dok on ne dobije podršku kvalificirane većine u Vijeću. Ustavnim je ugovorom predviđeno zadržavanje isključivoga prava inicijative Komisije u vezi s pravnim aktima Zajednice, osim u području zajedničke vanjske i sigurnosne politike te suradnje u području pravosuđa i unutarnjih poslova.

Predsjedanje Vijećem Europske unije odvija se po načelu rotacije u kojem svakih 6 mjeseci Vijećem predsjeda druga država članica (prema stalnom redoslijedu). U okolnostima proširenja EU-a odlučeno je da će se sadašnje načelo rotacije između starih država članica zadržati do 2006. godine kako bi se novim članicama omogućilo minimalno razdoblje prilagodbe i pripreme za preuzimanje predsjedanja Vijećem. Načelo rotacije ukinut će se stupanjem na snagu Ustavnoga ugovora kojim je predviđeno uvođenje instituta stalnoga predsjedništva.

Predsjednik Republike Hrvatske predstavlja i zastupa RH u zemlji i inozemstvu, brine se za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti. Odgovara za obranu neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti RH.

Pregovori o pristupanju su pregovori koje država kandidatkinja za članstvo vodi s državama članicama EU-a o uvjetima pod kojim će postati punopravnom članicom Europske unije. Pregovori o svim poglavljima pravne stečevine EU-a vode se na međuvladinoj konferenciji koju saziva Europsko vijeće. Rezultati se pregovora uklapaju u Ugovor o pristupanju kojim se određuju svi uvjeti ulaska države u članstvo Unije.

Preporuku donosi Vijeće ili Komisija, a upućuje ju državama članicama i/ili pravnim osobama. Preporuka nema obvezujući karakter ni snagu prisile, a predstavlja sredstvo vođenja nacionalnih zakonodavstava u poželjnom smjeru.

U kontekstu najnovijega vala proširenja Europska je unija 1997. godine definirala pretpristupnu strategiju za države kandidatkinje. Cilj je pretpristupne strategije pružanje potpore i pomoći državama kandidatkinjama u pripremama za priključenje Europskoj uniji. Pretpristupna strategija uključuje četiri glavne sastavnice: sporazum o pridruživanju, pristupno partnerstvo i nacionalni program za usvajanje pravne stečevine EU-a, te programe pretpristupne pomoći.

Pretpristupni fondovi EU-a su programi financijske i tehničke pomoći državama kandidatkinjama srednje i istočne Europe za pripremu za članstvo u Europskoj uniji. Sredstva dobivena iz pretpristupnih fondova su bespovratna. Trenutačno su tri fonda na raspolaganju državama kandidatkinjama – PHARE, ISPA i SAPARD.

Pristupno partnerstvo jedan je od instrumenata pretpristupne strategije EU-a namijenjene državama kandidatkinjama. Na temelju sporazuma o pridruživanju partnerstvom se određuju kratkoročni i srednjoročni prioriteti na putu k punopravnomu članstvu. Tim se instrumentom također određuje financijska pomoć EU-a u ispunjavanju prioritetnih ciljeva te uvjeti vezani uz tu fi nancijsku pomoć.

Privremeni sporazum je sporazum kojim se uređuju trgovinska pitanja iz sporazuma o pridruživanju između EU-a i države potpisnice sporazuma o pridruživanju. Taj sporazum uređuje trgovinske odnose između EU-a i pridružene države do trenutka stupanja na snagu sporazuma o pridruživanju. Privremeni sporazum o trgovinskim i s njima povezanim pitanjima između Republike Hrvatske, s jedne strane, i Europske zajednice, s druge strane, ticao se ukidanja carina i drugih ograničenja na razmjenu roba između Hrvatske i EU-a, a primjenjivao se od 1. siječnja 2002. godine do 1. veljače 2005. godina, kada je na snagu stupio Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju.

Proces stabilizacije i pridruživanja strateška je politika EU-a prema državama jugoistočne Europe (Albanija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Makedonija te Srbija i Crna Gora) i uključuje šest elemenata: (1) Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, kao novu vrstu ugovornih odnosa (tzv. sporazum o pridruživanju treće generacije); (2) razvoj postojećih gospodarskih i trgovačkih odnosa s regijom i unutar regije; (3) razvoj, odnosno djelomičnu prenamjenu postojeće gospodarske i financijske pomoći (CARDS – Community Assistance for Reconstruction, Development and Stabilisation); (4) povećanu pomoć za demokratizaciju, razvoj civilnoga društva, obrazovanje i izgradnju institucija; (5) korištenje mogućnosti za suradnju u raznim područjima, uključujući pravosuđe i unutarnje poslove; (6) razvoj političkoga dijaloga, uključujući i politički dijalog na regionalnoj osnovi. Na sastanku Europskoga vijeća u Solunu u lipnju 2003. proces stabilizacije i pridruživanja “obogaćen” je elementima pretpristupne strategije, tj. elementima koji su do sada bili otvoreni isključivo državama kandidatkinjama za članstvo. Tako su uvedeni: načelo “vlastitih zasluga” i mogućnost sustizanja drugih, Europsko partnerstvo koje sadržava kratkoročne i srednjoročne prioritete daljnjega procesa pridruživanja. povećana pomoć za izgradnju institucija (kroz pristup programu TAIEX, twinning projektima), mogućnost sudjelovanja u programima Zajednice i suradnje s agencijama EZ-a, jačanje programa CARDS.

Pojam program Zajednice odnosi se na integrirani niz aktivnosti koje usvaja Europska zajednica ili Europska unija kako bi promicala suradnju među državama članicama EU-a u sektorskim politikama, kao što su zaštita potrošača, obrazovanje, ravnopravnost spolova i ostale. Države kandidatkinje mogu sudjelovati u programima Zajednice temeljem Jedinstvenoga okvirnoga sporazuma i pojedinačnih memoranduma o suglasnosti koji uređuju administrativne uvjete korištenja i financijski doprinos za sudjelovanje u programu. Trenutačno postoji 25 programa Zajednice, a na svakoj je državi odluka o programima u kojima želi sudjelovati.

Proširenje Europske unije izraz je kojim se opisuje proces primanja u punopravno članstvo novih članica. Od svojih početaka Europska je unija doživjela pet valova proširenja, od kojih je peti, dosad najveći val proširenja, dovršen 1. svibnja 2004. godine. U prva četiri vala proširenja državama osnivačicama (Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska i Njemačka) pridružile su se Danska, Irska i Velika Britanija (1973.), Grčka (1981.), Portugal i Španjolska (1986.), Austrija, Finska i Švedska (1995.). Petim valom proširenja članicama EU-a postali su Cipar, Češka, Estonija, Latvija, Litva, Mađarska, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija. Još su četiri države trenutačno kandidatkinje za članstvo u Europskoj uniji: Bugarska, Hrvatska, Rumunjska i Turska. Ciljevi su proširenja EU-a povećanje sigurnosti, stabilnosti te blagostanja na europskom kontinentu.

Prvostupanjski sud djeluje od 1. studenoga 1989. s namjerom da olakša rad Suda Europskih zajednica. Sastoji se od dvadeset i pet sudaca koji su imenovani zajedničkom odlukom vlada država članica na šest godina. Prvostupanjski sud uglavnom razmatra predmete koji se odnose na tužbe zaposlenika u institucijama EU-a, te predmete vezane uz kršenje pravila tržišnoga natjecanja.