Konvencija o budućnosti Europe organizirana je rasprava o budućnosti Europske unije koju su pokrenule države članice EU-a temeljem Deklaracije iz Laekena. Prema Deklaraciji cilj je Konvencije bio potaknuti što širu raspravu o ključnim pitanjima budućnosti EU-a te izraditi prijedlog europskoga ustava. Konvencija je započela raditi 28. veljače 2002. godine, a završila predstavljanjem prijedloga nacrta Ustavnoga ugovora Europskomu vijeću u Solunu 19. i 20. lipnja 2003. godine. U radu Konvencije, kojoj je predsjedao Valery Giscard dʼEstaing, sudjelovali su predstavnici vlada i parlamenata država članica EU-a, predstavnici vlada i parlamenata država kandidatkinja, predstavnici institucija EU-a – Komisije i Parlamenta, te predstavnici socijalnih partnera, nevladinih udruga, mladih itd. Konvencija o budućnosti Europe svojevrsna je inovacija u dotadašnjem načinu djelovanja EU-a s obzirom na to da dotadašnjim međuvladinim konferencijama koje su prethodile potpisivanju ugovora nisu prethodile javne rasprave otvorene za sve zainteresirane strane.

Kriteriji iz Kopenhagena su uvjeti za članstvo u EU-u. Ti su kriteriji postavljeni na sastanku Europskoga vijeća u Kopenhagenu 1993. godine kako bi se odredili uvjeti koje države kandidatkinje moraju ispuniti žele li postići članstvo u EU-u. To su redom: (1) politički – stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštovanje ljudskih prava i prava manjina i prihvaćanje političkih ciljeva Unije; (2) gospodarski – postojanje djelotvornoga tržišnoga gospodarstva te sposobnost tržišnih čimbenika da se nose s tržišnim pritiscima unutar EU-a; (3) pravni – usvajanje cjelokupne pravne stečevine EU-a, što uključuje i sposobnost preuzimanja obveza koje proizlaze iz članstva, uključujući provedbu ciljeva političke, ekonomske i monetarne unije.

Kriteriji konvergencije predstavljaju gospodarske uvjete utvrđene Ugovorom iz Maastrichta kojima se procjenjuje spremnost zemalja EU-a za sudjelovanje u trećoj fazi Ekonomske i monetarne unije. Riječ je o ovim kriterijima: (1) visok stupanj cjenovne stabilnosti; stopa inflacije ne smije biti viša od 1,5 % u odnosu na stopu inflacije u trima državama s najstabilnijim cijenama; (2) proračunski manjak ne smije iznositi više od 3 % BDP-a, a javni dug više od 60 % BDP-a; (3) sudjelovanje u europskom monetarnom sustavu najmanje dvije godine; (4) nominalne dugoročne kamatne stope ne smiju iznositi više od 2 % u odnosu na kamatne stope triju zemalja Unije s najnižom stopom inflacije. Navedeni kriteriji poznati su i pod nazivom kriteriji iz Maastrichta.