EFTA, tj. Europsko udruženje slobodne trgovine, međunarodna je organizacija koja ujedinjuje tržišta Islanda, Lihtenštajna, Norveške i Švicarske u područje slobodne trgovine i koja je istodobno platforma za sudjelovanje triju članica, Islanda, Lihtenštajna i Norveške, u Europskom gospodarskom prostoru zajedno s 25 država članica EU-a. EFTA je uspostavljena stupanjem na snagu Konvencije iz Stockholma, a osnovale su je 1960. godine Austrija, Danska, Norveška, Portugal, Švedska, Švicarska i Velika Britanija kao alternativu tadašnjoj Europskoj ekonomskoj zajednici. Cilj je EFTA-e bio stvaranje područja slobodne trgovine među njezinim članicama te uspostava gospodarske unije. Island se priključio EFTA-i 1970. godine, Finska je od 1961. godine bila pridružena članica, 1986. je postala
punopravnom članicom, a Lihtenštajn je postao članicom EFTA-e 1991. godine. Danska, Irska, Velika Britanija, Portugal, Austrija, Finska i Švedska s vremenom su postale članice EU-a, čime je njihovo članstvo u EFTA-i prestalo. Sve su današnje članice EFTA-e, osim Švicarske, ujedno i članice Europskoga gospodarskoga prostora. Aktivnosti suvremene EFTA-e usmjerene su na monitoring i upravljanje odnosima među državama članicama EFTA-e temeljem Konvencije iz Stockholma, na upravljanje sporazumom o Europskom gospodarskom prostoru u kontekstu EFTA-e, te na koordinaciju odnosa s trećim zemljama.

Ekonomska i monetarna unija (EMU) je proces kojim države članice Europske unije usklađuju svoju ekonomsku i monetarnu politiku s krajnjim ciljem usvajanja jedinstvene valute – eura. Stvaranja EMU-a odvijalo se u tri faze. U prvoj je fazi (1990. – 1993.) namjera bila da se osigura slobodno kretanje kapitala i ostvari koordinacija ekonomske politike te uža suradnja među središnjim bankama; u drugoj je fazi (1994.– 1998.) cilj bio približavanje ekonomske i monetarne politike država članica kako bi se osigurala stabilnost cijena i javnih fi nancija; cilj je treće faze (od siječnja 1999.) bio osnivanje Europske središnje banke, utvrđivanje tečaja i uvođenje jedinstvene valute. Ugovorom iz Maastrichta potpisanim 1992. godine u potpunosti je razrađen cilj postizanja monetarne unije te metode i vremenski okvir njezina stvaranja. Za 10 novih članica Europske unije sudjelovanje je u EMU-u obvezno. Naime, potpisom pristupnih sporazuma one su prihvatile cilj monetarne unije kao dio pravne stečevine EU-a te su 1. svibnja 2004. izravno ušle u treću fazu pristupanja EMU-u. Dok ne ispune kriterije konvergencije, imat će status država članica s odstupanjem. Za provedbu europske monetarne politike zadužena je Europska središnja banka.

Erasmus (Program aktivnosti EZ-a namijenjen mobilnosti sveučilišnih studenata) obrazovni je program Zajednice iz visokoga školstva namijenjen studentima, profesorima i visokoškolskim institucijama. Uveden je 1987. godine radi povećanja mobilnosti studenata unutar Europske zajednice, poslije i Europskoga gospodarskoga prostora, a sada je otvoren i pridruženim državama, među ostalim i Hrvatskoj. U njemu sudjeluje ukupno 31 europska država. Studentima visokoškolskih ustanova, u državama koje u programu sudjeluju, Erasmus omogućuje studij u drugoj državi u trajanju od 3 do 12 mjeseci. Iako središnji dio ovoga programa zauzima razmjena studenata među sveučilištima država koje u njemu sudjeluju, on također potiče i razmjenu profesora, transnacionalni razvoj nastavnih programa te paneuropske tematske mreže. Ime je dobio po filozofu, teologu i humanistu Erazmu Roterdamskomu (1465. – 1536.), koji je živio i radio u različitim dijelovima Europe, vjerujući kako samo kontakti s drugim zemljama mogu donijeti znanje i iskustvo za kojima je tragao. Erasmus je 1995. godine kao jedna od aktivnosti uklopljen u program Socrates, koji obuhvaća općenito projekte namijenjene suradnji u području obrazovanja. U srpnju 2002. godine Europska je komisija sastavila prijedlog o ustroju programa Erasmus Mundus za razdoblje od 2004. do 2008. godine, koji bi omogućivao studentima iz trećih zemalja (koje nisu članice EU-a, Europskoga gospodarskoga prostora ili pridružene članice) stipendiranje na poslijediplomskim studijima na sveučilištima u državama sudionicama programa Erasmus.

Eureka je europski program međunarodne suradnje među poduzećima, razvojnoistraživačkim centrima i sveučilištima država članica toga programa, pokrenut 1985. godine radi povećanja konkurentnosti i inovativnosti europskih poduzeća. Eureka danas okuplja i povezuje tvrtke i istraživačke institute iz 34 države članice. Republika je Hrvatska postala punopravnom članicom programa 23. lipnja 2000. godine, a za suradnju u sklopu ovoga programa zaduženo je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa

Euro je jedinstvena valuta koju je 1. siječnja 1999. godine prihvatilo 11 država članica Europske unije (Austrija, Belgija, Finska, Francuska, Irska, Italija Luksemburg, Nizozemska, Njemačka, Portugal i Španjolska) radi potpunoga ukidanja nacionalnih valuta. Danska i Velika Britanija koristile su pravo ostajanja izvan europodručja (prema Ugovoru iz Maastrichta), a Grčka i Švedska formalno nisu zadovoljile kriterije konvergencije do spomenutoga datuma. Grčka je, zadovoljivši navedene kriterije, ušla u europodručje 2001. godine, dok je Švedska i dalje izvan europodručja s obzirom na to da su njezini građani na referendumu dva puta odbili prihvaćanje jedinstvene valute. Uvođenje eura kao jedinstvene valute u Europskoj uniji treća je faza stvaranja Ekonomske i monetarne unije. Novčanice i kovanice eura puštene su u optjecaj 1. siječnja 2002. godine, dok je potpuna zamjena nacionalnih valuta obavljena krajem veljače 2002. godine.

Eurobarometar je naziv istraživanja koja Europska komisija provodi u državama članicama kako bi pratila javno mnijenje građana EU-a o proširenju, društvenim prilikama, zdravstvu, kulturi, zaštiti okoliša, euru, obrani itd.

Eurojust je tijelo osnovano odlukom Vijeća EU-a od 28. veljače 2002. s ciljem poticanja suradnje pravosudnih tijela radi učinkovitoga otkrivanja i procesuiranja kaznenih djela organiziranoga kriminala koji prelazi državne granice na teritoriju svih država članica EU-a. Sjedište je Eurojusta u Den Haagu, u Nizozemskoj.

Europodručje je popularan naziv za skupinu država koje su, napustivši dotadašnje nacionalne valute, prihvatile jedinstvenu europsku valutu euro. Prije proširenja 2004. godine sve su države članice EU-a, osim Danske, Švedske i Ujedinjenog Kraljevstva bile članice europodručja. Temeljem trajnoga izuzeća Danska i Ujedinjeno Kraljevstvo nisu obvezne preuzeti euro kao nacionalnu valutu, dok su građani Švedske odbili uvođenje eura kao nacionalne valute, smatrajući da bi to bilo štetno za gospodarsku situaciju u državi. Deset novih država članica EU-a obvezno je preuzeti euro kao valutu plaćanja nakon ispunjavanja takozvanih kriterija konvergencije, što se ne očekuje prije 2007. godine.

Europol, odnosno Ured europske policije je tijelo osnovano takozvanom Konvencijom Europol-a 1995. godine. Ono je postalo potpuno djelatno 1. srpnja 1999. Sjedište je Europola u Den Haagu, u Nizozemskoj, a njegove su glavne zadaće prevencija i suzbijanje terorizma, trgovine drogom, ilegalne imigracije, trgovine ljudima, ukradenim vozilima, nuklearnim i radioaktivnim tvarima, krivotvorenja novca i drugih sredstava plaćanja te pranja novca povezanim s kriminalnim radnjama.

Europska banka za obnovu i razvoj je osnovana 1991. godine kako bi pomogla bivšim komunističkim državama u njihovoj transformaciji u tržišna gospodarstva. Banka investiranjem u (većinom) privatna poduzeća, samostalno ili s drugim partnerima, u 27 država Europe i Azije promiče: strukturne i sektorske reforme, tržišno natjecanje, privatizaciju i poduzetništvo, jačanje financijskih institucija i pravnih sustava, razvoj infrastrukture za potporu privatnomu sektoru te usvajanje prakse snažnoga upravljanja poduzećima, uključujući i svijest o zaštiti okoliša. Banka je u vlasništvu 60 država te Europske investicijske banke i Europske zajednice. Republika Hrvatska postala je članicom Europske banke za obnovu i razvoj 15. travnja 1993. godine. Sjedište je banke u Londonu.

Europska investicijska banka financijska je institucija Europske unije ustrojena 1958. godine temeljem Rimskoga ugovora. Cilj je ove institucije pridonijeti uravnoteženomu razvoju Europske zajednice gospodarskom integracijom te socijalnom kohezijom. Europska investicijska banka osigurava dugoročno financiranje određenih kapitalnih projekata u Europskoj uniji te u 120 drugih država diljem svijeta. Sjedište je Europske investicijske banke u Luksemburgu.

Europska komisija jedna je od temeljnih i ujedno najveća institucija EU-a, koja predstavlja i štiti interese Zajednice. Europska se komisija često opisuje kao “motor integracije” s obzirom na to da ona ima isključivo pravo predlaganja pravnih akata, politika i programa aktivnosti Zajednice. Osim toga, Europska komisija ima i ovlasti za provedbu te upravljanje proračunom i politikama EU-a. Također, Komisija osigurava provedbu osnivačkih ugovora te ostalih usvojenih zakonodavnih akata EU-a, a zadužena je i za predstavljanje Europske unije na međunarodnoj sceni, primjerice u pregovorima za sklapanje sporazuma između Zajednice i trećih država, na temelju mandata koji joj u svakom pojedinom slučaju dodjeljuje Vijeće EU-a. Samo ime Europska komisija ima dva značenja. U užem smislu to se ime odnosi na 25 članova Europske komisije, takozvanih povjerenika (po jedan iz svake države članice), uključujući predsjednika i pet dopredsjednika. Povjerenike imenuje Vijeće EU-a, a potvrđuje ih Europski parlament kojemu je Komisija odgovorna. Mandat Komisije traje 5 godina. Svaki je od povjerenika nadležan za jedan ili više resora, to jest općih uprava čija imena pokazuju područje koje pokrivaju (npr. Opća uprava za proširenje, Opća uprava za unutarnje tržište itd.). U širem smislu ime se Europska komisija odnosi na samu instituciju i njezine zaposlenike. Sjedište je Europske komisije u Bruxellesu, djelomično u Luksemburgu. Svoja predstavništva ima u svim državama članicama EU-a, a delegacije u trećim državama, uključujući i Hrvatsku.

Europska sigurnosna i obrambena politika je zajednička politika europskih država pokrenuta temeljem Ugovora iz Maastrichta, a u okviru zajedničke vanjske i sigurnosne politike. Nakon ratifikacije Amsterdamskoga ugovora i krize na Kosovu 1999. godine razvoj europske sigurnosne i obrambene politike značajno je ubrzan. Središnji je cilj ove politike jačanje sposobnosti Europske unije za vanjsko djelovanje razvojem civilnih i vojnih resursa za prevenciju sukoba i upravljanje međunarodnim kriznim situacijama.

Europska središnja banka je financijska ustanova Europske unije utemeljena 30. lipnja 1998. godine, a od 1. siječnja 1999. preuzela je odgovornost za provedbu europske monetarne politike. Glavna je zadaća Europske središnje banke održavanje stabilnosti eura. Sjedište je Europske središnje banke u Frankfurtu

Europska unija je nadnacionalna zajednica nastala kao rezultat procesa suradnje i integracije koji je započeo 1951. godine između šest država (Belgije, Francuske, Njemačke, Italije, Luksemburga i Nizozemske). Nakon više od pedeset godina i pet valova proširenja (1973. Danska, Irska i Velika Britanija, 1981. Grčka, 1986. Portugal i Španjolska, 1995. Austrija, Finska i Švedska, 2004. Cipar, Češka, Estonija, Latvija, Litva, Mađarska, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija) Europska unija danas broji 25 država članica. Ime Europska unija uvedeno je Ugovorom iz Maastrichta (stupio na snagu 1993. godine). Aktivnosti i nadležnosti Europske unije često se opisuju pomoću trostupnoga pročelja grčkoga hrama. Prvi stup Europske unije čine tri zajednice: Europska zajednica za ugljen i čelik (prestala je postojati 2002. godine po isteku Ugovora o EZUČ-u), Europska ekonomska zajednica te Europska zajednica za atomsku energiju; drugi stup čini suradnja država u vanjskoj i sigurnosnoj politici, a treći suradnja u pravosuđu i unutarnjim poslovima

Ime Europska zajednica rabilo se u neslužbenom govoru (do pregovora o Europskoj uniji) za tri zajednice utemeljene ugovorima u Parizu i Rimu. Zapravo bi ispravno ime za zajednicu koja obuhvaća Europsku zajednicu za ugljen i čelik, Europsku ekonomsku zajednicu i Europsku zajednicu za atomsku energiju bilo – Europske zajednice. No, u službenom govoru Europske unije spomenute se tri zajednice skraćeno nazivaju Zajednica. Također, ime Europska zajednica često se koristi za Europsku ekonomsku zajednicu, tj. za prvi stup Unije.

Europska zajednica za ugljen i čelik (EZUČ) nastala je na temelju Schumanova plana u sklopu kojega je 1950. godine predloženo stvaranje ovlasti nad industrijom ugljena i čelika poslijeratne Francuske i Njemačke, te drugih država koje im se odluče priključiti. Potpisivanjem Ugovora o Europskoj zajednici za ugljen i čelik, 18. travnja 1951. godine u Parizu, Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska i Njemačka uspostavile su zajednički okvir za dogovore o proizvodnji i distribuciji ugljena i čelika te autonomni sustav institucija koji će time upravljati idućih 50 godina. Prema Ugovoru o EZUČ-u taj je rok istekao 23. srpnja 2002. godine, čime je ova zajednica prestala postojati. Iako je EZUČ bio ograničen na samo dvije industrijske grane, njegovo je postojanje imalo značajan utjecaj na gospodarski i politički razvoj u Europi u drugoj polovici 20. stoljeća.

Europska zaklada za izobrazbu je agencija Europske unije ustrojena u svibnju 1990. godine uredbom Vijeća Europske unije. Glavni je cilj ETF-a pridonijeti razvoju sustava strukovnoga obrazovanja i izobrazbe u državama srednje i istočne Europe, odnosno u državama nastalim raspadom Sovjetskoga Saveza, u Mongoliji, te u sredozemnim partnerskim zemljama i teritorijima. U Republici Hrvatskoj Europska zaklada za izobrazbu djeluje preko Nacionalnoga opservatorija koji je smješten pri Hrvatskoj obrtničkoj komori. Sjedište Zaklade je u Torinu.

Europski fond za regionalni razvoj je osnovni instrument za provedbu regionalne politike EU-a. Osnovan je 1975. godine radi promicanja uravnoteženoga gospodarskoga i socijalnoga razvoja te kohezije regija Europske unije. Uredba Vijeća EU-a iz 1999. godine određuje da će u razdoblju 2000. – 2006. sredstvima iz fonda biti financirana ulaganja u proizvodnju radi stvaranja i očuvanja radnih mjesta, ulaganja u infrastrukturu, razvoj potencijala regija kroz lokalne inicijative i aktivnosti malih i srednjih poduzeća te ulaganja u obrazovanje i zdravstvo.

Europski fond za usmjeravanje i jamstvo u poljoprivredi utemeljen je 1962. godine kao osnovni instrument za fi nanciranje zajedničke poljoprivredne politike EU-a. Koristi se za financiranje poljoprivrednih tržišnih organizacija, seoskoga razvoja te određenih veterinarskih troškova i troškova informiranja vezanih uz zajedničku poljoprivrednu politiku

Europski gospodarski prostor nastao je sporazumom potpisanim 1992. godine između tadašnjih 12 država članica EU-a (Belgije, Danske, Francuske, Grčke, Irske, Italije, Luksemburga, Nizozemske, Njemačke, Portugala, Španjolske i Velike Britanije) te tadašnjih 6 država članica EFTA-e (Austrije, Finske, Islanda, Norveške, Švedske i Švicarske) radi stvaranja jedinstvenoga tržišta na kojem bi se primjenjivale tzv. četiri slobode – sloboda kretanja ljudi, roba, usluga i kapitala. Sporazum o Europskom gospodarskom prostoru stupio je na snagu 1. siječnja 1994. godine, a obuhvaćao je 17 od ukupno 18 zemalja koje su ga potpisale. U Švicarskoj Sporazum nije ratificiran zbog negativnoga rezultata referenduma građana o tom pitanju. U međuvremenu su tri članice EFTA-e postale članicama EU-a (Austrija, Finska i Švedska), 1995. godine Sporazumu je pristupio Lihtenštajn, a 2004. godine deset novih država članica EU-a, tako da se on danas primjenjuje na ukupno 28 država – 25 država članica EU-a i 3 države članice EFTA-e (Island, Lihtenštajn i Norvešku). Odnosi EU-a i država članica EFTA-e uređuju se posebnim sporazumima temeljem kojih se države EFTA-e obvezuju preuzeti cjelokupno zakonodavstvo EZ-a koje se odnosi na unutarnje tržište te fi nancijski poduprijeti gospodarsku i socijalnu koheziju unutar jedinstvenoga tržišta. Tako će za razdoblje od 2004. do 2009. Norveška, Island i Lihtenštajn u proračun EU-a uplatiti ukupno 1167 milijuna €.

Europski parlament je predstavničko tijelo 455 milijuna stanovnika Europske unije. Zastupnici se u Parlamentu od 1979. godine biraju izravnim glasovanjem na mandat od 5 godina, a broj zastupnika koji se biraju u pojedinoj državi članici razmjeran je udjelu stanovnika te države u ukupnom broju stanovnika EU-a. Trenutačno Europski parlament broji 732 zastupnika (Ustavni će ugovor gornju granicu pomaknuti na 736), a njegove su ovlasti: sudjelovanje u donošenju zakonodavnih akata EU-a suodlučivanjem, suradnjom i savjetovanjem; potvrda imenovanja i razrješenje članova Komisije; imenovanje pučkoga pravobranitelja, članova Europske središnje banke, Revizorskoga suda i drugih institucija; nadziranje rada Komisije i Vijeća EU-a; odobravanje godišnjega proračuna i druge. U sklopu institucionalnoga trokuta Unije (Europska komisija, Vijeće EU-a i Europski parlament) Parlament predstavlja interese građana Unije. Sjedište je Parlamenta u Strasbourgu, iako se neka zasjedanja i sastanci parlamentarnih odbora održavaju u Bruxellesu, a dio je administrativnih službi smješten u Luksemburgu.

Europski pučki pravobranitelj istražuje pritužbe na nepravilan rad ustanova ili tijela Europske unije. Te institucije uključuju, na primjer, Europsku komisiju, Vijeće Europske unije i Europski parlament. Samo Sud Europskih zajednica i Prvostupanjski sud nisu u njegovoj nadležnosti. Pučki pravobranitelj istražuje na temelju primljenih pritužbi, ali može i samostalno pokrenuti istragu. Europski pučki pravobranitelj ne ispituje pritužbe protiv nacionalnih, regionalnih ili lokalnih tijela vlasti, čak ni kada se pritužbe odnose na poslove vezane uz Europsku uniju. Svaki građanin Europske unije i svaka fizička ili pravna osoba koja ima prebivalište ili ured registriran u državi članici Europske unije može se pritužiti pučkomu pravobranitelju pisanim putem – poštom, faksom ili elektroničkom poštom.

Europski revizorski sud osnovan je 1977. godine radi kontrole prihoda i rashoda Unije te dodjele proračunskih sredstava. Sud se sastoji od 25 sudaca revizora, od po jednoga iz svake države članice, koje imenuje Vijeće ministara na šest godina. Sjedište je Revizorskoga suda u Luksemburgu.

Europski socijalni fond je glavni instrument za provedbu strateške politike EU-a u području zapošljavanja. Fond je osnovan 1957. godine, a iz njega se financiraju mjere protiv nezaposlenosti, razvoj ljudskih potencijala i jačanje društvene integracije na tržištu rada. Fond je posebno usmjeren na zapošljavanje mladih, osoba koje su dugotrajno nezaposlene te društveno marginaliziranih skupina i žena. Osobita se pozornost posvećuje stručnomu usavršavanju i obrazovnim programima, programima za zapošljavanje i samozapošljavanje te razvoju novih radnih mjesta.

Europski su sporazumi poseban oblik sporazuma o pridruživanju između Europske unije i pojedinih država srednje i istočne Europe, te baltičkih zemalja. Osnovni je cilj sporazuma priprema pridruženih zemalja za priključivanje Europskoj uniji. Temelji se na načelima poštovanja ljudskih prava, demokracije, pravne države i tržišnoga gospodarstva. Europski su sporazumi bili sklopljeni s deset zemalja: Bugarskom, Češkom, Estonijom, Mađarskom, Latvijom, Litvom, Poljskom, Rumunjskom, Slovačkom i Slovenijom. Zaključuju se na neodređeno vrijeme, a sastoje se od ovih elemenata: politički aspekt, koji predviđa bilateralne i multilateralne konzultacije o svim pitanjima od zajedničkoga interesa; trgovinski aspekt (stvaranje područja slobodne trgovine); gospodarska, kulturna i financijska suradnja te usklađivanje zakonodavstva (posebice u području intelektualnoga vlasništva i tržišnoga natjecanja). Europski sporazum stupa na snagu nakon što potpisani sporazum ratificiraju: država potpisnica sporazuma, države članice EU-a te Europski parlament. U razdoblju između potpisivanja i stupanja na snagu europskoga sporazuma na snazi su privremeni sporazum koji uređuju trgovinska i s njima povezana pitanja između pridružene članice i EU-a. Europski sporazumi prestaju se primjenjivati danom stupanja u punopravno članstvo EU-a.

Europski sud za ljudska prava međunarodna institucija je koja može, pod određenim uvjetima, razmatrati zahtjeve osoba koje se žale na povredu svojih prava utvrđenih Europskom konvencijom o ljudskim pravima. Tom su konvencijom određena temeljna građanska i politička prava i slobode svakoga pojedinca, te obvezuju sve države potpisnice da jamče ta prava svakoj osobi pod njihovom jurisdikcijom. Europski je sud za ljudska prava ustrojen 1959. godine temeljem Europske konvencije o ljudskim pravima (stupila na snagu 1953.), kao jedna od triju institucija (uz Europsku komisiju za ljudska prava te Odbor ministara Vijeća Europe) u sustavu provođenja obveza Konvencije u državama koje su je ratifi cirale. Sjedište je Europskoga suda za ljudska prava u Strasbourgu. Sud ima onoliko sudaca koliko je država potpisnica Konvencije (trenutačno 48).

Europski ured za suzbijanje prevara osnovan je 1999. godine radi suzbijanja prevara, korupcije i drugih nepravilnosti, među ostalim i u institucijama EU-a, provođenjem nezavisnih istražnih postupaka.

Europsko partnerstvo je dokument kojim se određuju kratkoročni (1 – 2 godine) i srednjoročni (3 – 4 godine) prioriteti u pripremi države kandidatkinje za članstvo u EU-u. Europsko je partnerstvo jedan od instrumenata pretpristupne strategije EU-a i služi kao svojevrsna kontrolna lista (checklista) prema kojoj se mjeri napredak neke države u pripremama za EU. Europsko partnerstvo s Hrvatskom usvojilo je Vijeće ministara 13. rujna 2004. godine.

Europsko vijeće je utemeljeno Jedinstvenim europskim aktom 1986. godine. Njime se opisuje praksa susreta čelnika država ili vlada država članica EU-a tijekom kojih se određuju politički ciljevi razvoja Unije i njezinih politika. Europsko se vijeće održava tri puta godišnje, po potrebi i češće. Stupanjem na snagu Ustavnoga ugovora Europsko će se vijeće uspostaviti kao zasebna institucija EU-a.

Eurostat je statistički ured Europskih zajednica koji prikuplja i obrađuje usporedive statističke informacije iz država članica EU-a koje se upotrebljavaju kao podloga za pripremu i provedbu politika Zajednice.