Agencije Europske unije su javna tijela osnovana na temelju sekundarnoga prava Europske zajednice radi provođenja određenoga tehničkoga, znanstvenoga ili administrativnoga zadatka. Prve su agencije utemeljene još tijekom 70-ih godina, ali je većina njih započela raditi 1994. ili 1995. godine. Trenutačno 16 tijela odgovara definiciji agencije EU-a, a dijele se u četiri skupine ovisno o aktivnostima koje provode:

• agencije koje olakšavaju djelovanje unutarnjega tržišta (Ured za usklađivanje na unutarnjem tržištu, Ured Zajednice za biljnu raznolikost, Europska agencija za ocjenu medicinskih proizvoda, Europsko tijelo za sigurnost prehrambenih proizvoda, Europska agencija za zrakoplovnu sigurnost, Europska agencija za pomorsku sigurnost, Europska agencija za sigurnost mreža i podataka),
• promatrački centri (Europska agencija za okoliš, Europski pro-matrački centar za borbu protiv droga i ovisnosti o drogama, Europski promatrački centar za rasizam i ksenofobiju),
• agencije koje unapređuju socijalni dijalog na europskoj razini (Europski centar za razvoj strukovne izobrazbe, Europska zaklada za poboljšanje radnih i životnih uvjeta, Europska agencija za sigurnost i zdravlje na radu),
• agencije koje provode programe u ime Europske unije (Europska zaklada za stručnu izobrazbu, Prevoditeljski centar za tijela Europske unije i Europska agencija za obnovu).

Agenda 2000 je dokument Europske komisije koji sadrži program aktivnosti vezanih uz razvoj Europske unije i njezinih politika, te financijski okvir za razdoblje 2000. – 2006. godine u kontekstu proširenja na nove države članice. Sastoji se od triju dijelova. Prvi dio sadrži pitanja vezana uz politike Unije, posebice ona koja se odnose na način funkcioniranja same Unije, zajedničku poljoprivrednu politiku te politiku koja se odnosi na gospodarsku i socijalnu koheziju. Taj dio sadrži i financijski okvir za razdoblje 2000. – 2006. U drugom je dijelu predloženo jačanje pretpristupne strategije u obliku uvođenja pristupnoga partnerstva, otvaranja mogućnosti sudjelovanja u tzv. programima Zajednice, te razrade mehanizama za usvajanje pravne stečevine EU-a. Treći dio donosi studiju učinaka proširenja na politike Europske unije. U prilogu se Agende 2000 nalaze i mišljenja Europske komisije o zahtjevima za članstvo tadašnjih država kandidatkinja. Europska je komisija Agendu 2000 usvojila 15. srpnja 1997. godine, a njezini su prioriteti u obliku 20 zakonodavnih prijedloga predloženi 1998. godine. Na sastanku Europskoga vijeća u Berlinu 1999. godine postignut je opći politički dogovor oko Agende 2000 i spomenutih prioriteta. Iste su godine usvojeni i svi zakonodavni prijedlozi i mjere koji se odnose na reformu zajedničke poljoprivredne politike, reformu strukturne politike, pretpristupne instrumente te fi nancijski okvir.

Amsterdamski ugovor je rezultat rada međuvladine konferencije započete u Torinu 1996. godine. Ministri vanjskih poslova država članica potpisali su ga u listopadu 1997. godine, a stupio je na snagu 1999. godine. Pravno, Ugovor sadrži neke dodatke Ugovoru o Europskoj uniji i kao takav ne zamjenjuje druge ugovore, nego ravnopravno ulazi u pravne akte Unije. Najvažnije izmjene uvedene Amsterdamskim ugovorom jesu: jačanje uloge Europskoga parlamenta (veći broj odluka koje se donose postupkom suodlučivanja), uvođenje fleksibilnosti, mogućnost suspenzije države članice iz postupka donošenja odluka, prenošenje dijela odredaba koje se odnose na suradnju u području pravosuđa i unutarnjih poslova (treći stup) u prvi stup EU-a (vizni režim, azil, suradnja među sudovima u civilnim pitanjima), uvrštavanje Schengenskoga sporazuma u pravnu stečevinu EU, izmjene odredaba o zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici, uključivanje socijalnoga protokola u tekst Ugovora, te isticanje borbe za većom zaposlenošću kao cilja Unije.

Postupak screeninga prva je od dviju faza u pregovorima o članstvu s Europskom unijom. Njime se utvrđuju područja u zakonodavstvu pojedine države kandidatkinje koja je potrebno prilagoditi zakonodavstvu EU-a, ocjenjuje se postojeća razina usklađenosti te potreba daljnje prilagodbe zakonodavstvu EU-a. Screening služi kao temelj za bilateralne pregovore između država članica EU-a i države kandidatkinje za članstvo.

Analiza troškova i koristi procjena je relativne vrijednosti promjena u odnosu na postojeće ili predložene situacije ili projekte. Njome se metodološki ispituju troškovi, koristi i rizici svih opcija, te se određuju troškovno najučinkovitiji načini postizanja zadanih ciljeva. U kontekstu približavanja europskim integracijama analiza troškova i koristi služi procjeni učinaka integracije na trgovinu, monetarnu i fiskalnu politiku te na pojedine sektore.

Mišljenje o zahtjevu za članstvo dokument je kojim se ocjenjuje sposobnost države podnositeljice zahtjeva da postane punopravnom članicom EU-a. Izrađuje ga Europska komisija na poziv Europskoga vijeća.